Sjećam se da je nekad baka radila orehnjače. Oraha smo uvijek imali i njezine orehnjače su bile dvije velike “štruce” pune nadjeva. Pečene baš taman, sočne i slatke. S vremenom su te veeelike orehnjače ipak postale… prevelike, pa je mama počela raditi ove, mini orehnjače i, na moj zahtjev, makovnjače.

Uvijek su se kod mene radili, mijesili i pekli. I uvijek su se pojeli dok su još bili vrući. Sjećam se da je u kuhinji tada grijanje pojačano na najjače i da su tada vrata zatvorena – vruć zrak mora ostati unutra, tijesto se mora dići!

Tako je barem mama govorila. Naravno, vjerovala sam joj, ali malo pomalo, klipiće smo sve rijeđe pekli, ali taj mi je miris ostao negdje u sjećanju i mogla bih ga prepoznati i u snu 🙂