Donat je ove godine proslavio svoj treći rođendan. Još uvijek voli vlakove, još uvijek voli čokoladu, još uvijek voli crtić Tomica i prijatelji… Samo je ove godine malo veći 🙂
Prošle je godine svoj drugi rođendan proslavio uz ovu tortu, a ove je godine zaželio nešte slično – parni tramvaj iz istog crtića.
U slastičarnice već dugo ne zalazim. Ima ih nekoliko koje su solidne i u čijim slasticama osjećam i nešto prirodno, ali većina (hrvatskih) slastičarnica me već davno razočarala. Tako sam nedavno bila uvjeravana da su slastice na jednoj zagrebačkoj lokaciji fantastične, fine, skoro pa da ispunjavaju snove… sve dok ih sama nisam probala. Na kilometre vidim margarin u kremama, suhe biskvite, žilava tijesta, a okus kod kojeg bi se trebalo moći razaznati namirnice, dijelove kolača, kod kojeg bi se trebala moći osjetiti svježina, pravi maslac, pravo slatko vrhnje, svježe voće – postaje neka nedefinirana smjesa masti i šećera.
I neće me više uvjeriti ni tuđe preporuke, ni lokacije u centru grada ni šarenilo boja i oblika slastica – želim pravo, iskreno, inovativno, domaće, sa srcem. Drukčije ne priznajem.
Potreba je majka svih izuma.
Ja bih toj izreci dodala i – dosada. Dosada je majka sveg i svačeg. Svih mojih maštanja o uređenju interijera, svih mojih razmišljanja i kombinacija recepata i još mnogo, mnogo toga… (okej, pospremam i čistim samo iz potrebe, čvrsto sam uvjerena da čovjeku ne može biti toliko dosadno da se primi usisavača i sredstava za brisanje ko zna čega).
Ali, ponekad vam se dogodi da se spoje potreba i dosada. Kod mene se tu uglavnom stavlja znak jednakosti i iza njega stoji: kolač/torta/pita. No i ovaj kolač često nastane u okruglom obliku, pa sam zaključila da je bolje da se držim pita i torti. Imam nevjerojatnu ljubav prema okruglim desertima, možda bi neka psihoanaliza pokazala izvore toga, ali zasad stojim iza činjenice da sam zaljubljena u njih 🙂
Anja kuha 